Neron u Brazilu

Požari u muzejima nisu česti, ali nesreća uvijek vreba: prije dvije godine izbila je mala vatra u Louvreu, zimus je planuo Puškinov muzej u Moskvi, a ljetos je do temelja izgorjela Umjetnička škola u Glasgowu, remek-djelo Charlesa Rennieja Mackintosha iz 1909. No potpuno uništenje Nacionalnog muzeja u Rio de Janeiru jedinstveno je u svjetskim razmjerima. Golema kraljevska palača sadržavala je američke i egipatske mumije, smanjene glave amazonskih lovaca, maštovite perjanice plemena Karajás što je pred izumiranjem, 11.500 godina stara lubanja Luzie, drugi najveći željezni meteorit na svijetu, pompejanske freske, kompletni kostur dinosaura, znanstvena knjižnica s pola milijuna knjiga, među kojima i 2400 rariteta, artefakti naroda Inka, Chancay i Nazca… Sve je to prije dva tjedna otišlo u dim. Antropolog Mércio Gomes izjavio je nakon požara s ogorčenjem: „Mi Brazilci imamo samo 500 godina povijesti, a Nacionalni muzej star je 200 godina. Ali ono što smo imali izgubili smo zauvijek.“

Propasti najvećeg prirodoslovnog muzeja u Južnoj Americi prethodile su godine štednje. S 531 milijun reala, koliko je muzej dobio 2013, potpora je pala na 346 milijuna 2017, a ove godine muzej je dobio samo 54 milijuna. Zbog nedostatka sredstava zadnjih je godina bio čak i privremeno zatvaran, a na proslavu njegove 200. godišnjice u srpnju nije došao nijedan ministar. Štednju je uzrokovala recesija – zbog koje je više do 13 milijuna Brazilaca nezaposleno – ali i državna megalomanija. Olimpijske igre 2016. stajale su zastrašujućih 13 milijardi dolara, zbog čega su u Rio de Janeiru kasnile mirovine te plaće zdravstvenim i prosvjetnim radnicima, a policijska služba u tako je lošem stanju da su sve vrste zločina, od pljački do ubojstava, na rekordnim razinama. Tko bi u takvoj situaciji mario za neku prašnjavu etnografsku zbirku ili kakve požutjele kosti?

Prioritet je bio Muzej sutrašnjice, otvoren 2015. u luci, uz trošak od 230 milijuna reala, gdje se posjetioci mogu s pomoću najnovijih medijskih tehnologija upoznati sa suvremenom znanošću i svemirskim istraživanjima. Kad se tako poslože prioriteti, očito je požar u brazilskom muzeju simbolična žrtva paljenica prinijeta na oltar masovnog spektakla, medija i tehnologije. Fikcija o budućnosti bila je važnija od činjenice o prošlosti, zbog čega je teško u dimu ne vidjeti lik Nerona za kojega povijesni trač kaže da je zapalio Rim kako bi napravio mjesta za svoju zlatnu palaču.

Jer što nam znače relikti prošlost? Ako je nešto stavljeno ad acta, pospremljeno u vitrine, onda je to mrtvo poput preparirane ptice. Ali ako je prošlost dinamična poput društva, ona je stalno drukčija za istraživače, stalno daje nove odgovore na nova pitanja. A ako je prošlost živa poput društva, onda je jasno i kakvo je društvo za koje je prošlost mrtva: to je društvo mrtvo. To je društvo mehanizirano i digitalizirano, bez mašte i dodira sa svojim izvorima, društvo koje gradi muzeje budućnosti prema vlastitoj slici.

Oni koji su utemeljili brazilski Nacionalni muzej, i napunili ga s 20 milijuna eksponata, vjerovali su da se odgovor na pitanje tko su oni ne može dati bez poznavanja povijesti: mi smo rezultat naše prošlosti, rekli bi oni. Naraštaj koji je dopustio da sve to nestane ne vidi sebe kao zadnji u lancu prošlih pokoljenja, nego kao prvi u lancu budućih: mi smo početak budućnosti koju možemo slobodno oblikovati, eto to je parola današnjeg dana. U ideji da nismo rezultat prošlosti, nego budućnosti, očituje se duh svih revolucija, i totalitarističkih, i demokratskih, i tehnoloških. Očituje se duh Nerona kojemu Rim ništa ne znači, zanima ga samo teren na kojem će izgraditi spomenik sebi.

Neron živi i u Hrvatskoj. Industrijsku baštinu prepušta vatri i hrđi. Ponegdje staro sruši, kao u Virovitici, gdje se miču barokni mostovi do dvorca kako bi novi mogli podnijeti suvremeni promet, dok je u Suhopolju dvorac Janković tako sačuvan da je uklonjen kako bi bilo mjesta za repliku. Ponegdje se napravi cirkus: high-tech simulacija u Muzeju neandertalaca u Krapini toliko je blještava i atraktivna da se neugledni izvorni nalazi jedva primijete, a Apoksiomen je talac koncepta peep showa. Potemkinovski zamišljeni muzeji, poput MSU-a, vape za posjetiteljima, a zanemareni, poput Hrvatskog muzeja naivne umjetnosti, samo što ne prsnu od gostiju, uglavnom stranih. Etnografski i Prirodoslovni muzej jako su se malo promijenili otkad me onamo majka vodila za ruku, ali barem imaju zgradu, što se za Povijesni ne može reći. Ali možemo se veseliti izgradnji nacionalnog nogometnog stadiona jer sport će uvijek imati prednost pred muzejom, kulisa pred sadržajem, budućnost pred prošlošću, simulacija pred stvarnošću.

Prave žrtve paljenice prinosio je 2012. Antonio Manfredi, ravnatelj muzeja u Casoriji kraj Napulja. Iz protesta zbog štednje počeo je paliti slike za koje je bio zadužen da ih štiti – ionako će propasti, bilo je njegovo rezignirano objašnjenje. Požar u kojem gori knjižnica, što je očita aluzija na nestanak drevne Aleksandrijske biblioteke, predzadnji je čin kriminalističke drame u Imenu ruže Umberta Eca. U zadnjem činu vidimo ostarjelog Adsona kako po zgarištu samostana skuplja pocrnjele ulomke izgorjelih knjiga – eto, te sam se scene sjetio dok sam gledao snimke brazilskih vatrogasaca kako iz zapaljene palače iznose predmete koje su nasumce zgrabili. Opet je stvarnost imitirala umjetnost.